Mary Allen
Svinje su sisari. U biologiji, oni čine rod sa oko 15 vrsta. U Evropi živi samo divlja svinja. Ostale vrste su rasprostranjene u Aziji i Africi, odnosno u “Starom svijetu”.
Svinje su veoma različite. Najmanji je mali vepar iz Azije. Teška je najviše dvanaest kilograma. Toliko teži manji pas. Najveća je džinovska šumska svinja koja živi u afričkim tropima. Snalaze do 300 kilograma.
Izdužena glava sa njuškom tipična je za sve svinje. Oči su male. Očnjaci nemaju korijen i rastu cijeli život. Oštre jedni druge bruseći jedna o drugu. Lovci ih zovu "kljove". Mužjaci su veći od ženki i veoma su opasni u borbi.
Kako žive svinje?
Svinje vole da žive u šumama ili u područjima sa drvećem kao što su savane. Uglavnom putuju noću. Tokom dana spavaju u gustom šipražju ili u jazbinama drugih životinja. Mora da ima vode u blizini. Dobri su plivači i vole blatne kupke. Onda jedan kaže: Valjaš se. Ovo čisti i štiti vašu kožu. Također se rješavaju parazita, odnosno štetočina. Takođe ih hladi, jer svinje ne mogu da se znoje.
Većina svinja živi zajedno u grupama. Obično ima nekoliko ženki i njihovih mladih životinja, prasića. Odrasla ženka naziva se "krmača". Odrasli mužjaci i veprovi žive kao usamljene životinje.
Svinje će jesti gotovo sve što mogu pronaći ili iskopati iz zemlje svojim deblom: korijenje, voće i lišće, ali i insekte ili crve. Na njihovom meniju su i mali kičmenjaci, kao i strvina, odnosno mrtve životinje.
Svinje koje žive u našim štalama su „obične domaće svinje“. Danas postoji mnogo različitih rasa ovih vrsta. Potiču od divljih svinja. Ljudi su ih uzgajali. Kada danas u Americi svinje žive u divljini, one su odbjegle domaće svinje.
Kako su nastale naše domaće svinje?
Već u neolitskom periodu ljudi su se počeli navikavati na divlje svinje i uzgajati ih. Najstariji nalazi su napravljeni na Bliskom istoku. Ali iu Evropi je uzgoj svinja počeo vrlo rano. Postepeno su se i uzgojne linije pomiješale. Danas postoji dvadesetak poznatih rasa svinja, plus mnogo manje poznatih. Budući da je domaća svinja najpoznatiji član svoje životinjske porodice u Njemačkoj, često se jednostavno naziva "svinja".
U srednjem vijeku svinjetinu su mogli priuštiti samo bogati. Siromašni ljudi su češće jeli meso krava koje su prestale davati mlijeko jer su bile prestare. Ali ponekad su siromašniji ljudi držali jednu ili više svinja. Iskoristili su činjenicu da će svinje jesti gotovo sve što nađu. U gradovima su ponekad slobodno šetali ulicama, hraneći se smećem. Stoka to ne bi uradila.
Budući da su svinje stadne životinje, možete ih otjerati i na pašnjak ili u šumu. U prošlosti je to često bio posao dječaka. Na njivama su svinje jele ono što je ostalo nakon žetve, kao i sve vrste trava i začinskog bilja. U šumi su, osim gljiva, posebno voljeli bukve i žireve. Za najbolju špansku šunku, svinje se danas mogu hraniti samo žirom.
Domaće svinje se često smatraju prljavim. Ali to nije slučaj. Ako imaju dovoljno mjesta u štali, naprave kutak za toalet. Kada se valjaju u mokrom blatu, to im čisti kožu. Osim toga, njihova tjelesna temperatura pada. Ovo je neophodno jer se svinje ne mogu znojiti. A zbog sasušenog blata ni oni ne izgore na suncu. Takođe su veoma pametni, poput majmuna. To bi se moglo pokazati u raznim eksperimentima. To ih čini više sličnima psima nego, na primjer, ovcama i kravama.
Ima i ljudi koji uopšte ne žele da jedu svinjetinu jer je njihova religija protiv toga. Mnogi Jevreji i muslimani smatraju da su svinje “nečiste” životinje. Ni drugi svinjetinu ne smatraju nužno zdravim.
Kako se domaće svinje danas drže na način primjeren vrsti?
Domaće svinje su isključivo stočarstvo. Poljoprivrednici ili uzgajivači svinja drže domaće svinje za klanje i prodaju svoje meso. U prosjeku, svaka osoba pojede oko kilogram mesa sedmično. Otprilike dvije trećine je svinjetina. Dakle, potrebno je puno domaćih svinja: U [[Njemačkoj postoji jedna svinja na svaka tri stanovnika, u Holandiji čak dvije svinje na svaka tri stanovnika.
Da bi se domaće svinje osjećale zaista ugodno, trebale bi moći živjeti kao njihovi preci, divlje svinje. To je još uvijek slučaj na mnogim mjestima širom svijeta. U Evropi to možete vidjeti samo na organskoj farmi. Ali čak i tamo, to zapravo nije uslov. Zavisi od zemlje u kojoj svinje žive i koji pečat odobrenja važi za farmu. Meso sretnih svinja također je znatno skuplje.
Na takvoj farmi ima nekoliko desetina životinja, a ne nekoliko stotina. Imaju dovoljno prostora u štali. Na podu je slama po kojoj mogu kopati. Svaki dan imaju pristup van ili uopće žive vani. Uzburkaju zemlju i valjaju se. Da bi to bilo moguće, potrebno vam je puno prostora i dobre ograde kako svinje ne bi mogle pobjeći. Na takvim farmama rade i sa posebnim rasama. Krmače nemaju toliko prasadi i one se sporije razvijaju. Ovo takođe ima veze sa postavom, koja je prirodnija.
Meso takvih životinja raste sporo. U tiganju je manje vode, ali ostaje više mesa. Ali je i skuplji.
Kako dobijate najviše mesa?
Većina svinja se sada drži na trijeznim farmama. Često se nazivaju "fabrikama životinja" i nazivaju se tvorničkim uzgojem. Ova vrsta svinjogojstva posvećuje malo pažnje posebnostima životinja i dizajnirana je da proizvede što više mesa uz što manje truda.
Životinje žive na tvrdim podovima sa pukotinama. Urin može otjecati, a izmet se može isprazniti crijevom. Postoje različiti pretinci napravljeni od željeznih šipki. Životinje se ne mogu kopati i često imaju premalo kontakta jedna s drugom.
Pravi seks ne postoji za ove krmače. Oplodnju vrši čovjek pomoću šprica. Krmača je gravidna skoro četiri meseca. Kod životinja se to naziva "trudnoća". Tada se rodi do 20 prasadi. Od toga, oko 13 u prosjeku preživi. Sve dok emisija još uvijek doji svoje prasad, prasići se zovu odojci. “Span” je stara riječ za “sisu”. Tamo mladi sisaju svoje mlijeko. Period dojenja traje oko mesec dana.
Zatim se prasad uzgaja i tovi skoro šest mjeseci. Tada dostignu 100 kilograma i zakolju se. Dakle, cijela stvar ukupno traje desetak mjeseci, čak ni godinu dana.