Mary Allen
Određene biljke se nazivaju dinjama. Imaju krupne plodove koji su zapravo bobice. Uprkos ovoj sličnosti, nisu sve dinje podjednako blisko povezane. Postoje dvije vrste: dinje i lubenice. Ali one su također povezane s bundevama i tikvicama, koje se u Švicarskoj nazivaju tikvicama. Svi zajedno čine porodicu bundeva, koja uključuje i druge biljke.
Dinje su prvobitno rasle u suptropima, odnosno tamo gde je vruće. Ali i ovdje rastu već duže vrijeme jer su se uzgojem prilagodile klimi. Dinje su popularne jer imaju dobar ukus, gase žeđ i osvježavaju nas.
Šta je posebno kod lubenice?
Lubenica je jednogodišnja biljka. Dakle, morate ih ponovo zasijati svake godine. Listovi su veliki i sivo-zeleni. Njihovi plodovi mogu biti teški i do 50 kilograma. Obično su oko dva kilograma ili malo teže. Crveno meso je vlažno i slatko. Neke sorte imaju sjemenke, dok druge nemaju.
Lubenicama je potrebno malo vode, zbog čega se sade i na suvim područjima. Plodovi su tada svojevrsna zamjena za vodu za piće. U Africi voće nije samo sirovo već i kuvano. U Sovjetskom Savezu sok se koristio za pravljenje alkohola. Indijanci samelju osušene sjemenke i koriste ih za pravljenje kruha. U Kini se uzgajaju posebno krupne sjemenke i iz njih se cijedi ulje. Sjemenke se mogu koristiti i kao ljekovite.
Šta je posebno kod dinje od dinje?
Dinja je bliža krastavcu nego lubenici. Primjer dinje je dinja od medljike. Plod spolja nije zelen, već žut. Ne postaje velik kao lubenica, uglavnom veličine ljudske glave. Meso im je belo do narandžasto. Ima slađi ukus od mesa lubenice.
Dinja ne samo da dobro utaži žeđ. Sadrži i mnogo vitamina i drugih supstanci koje su našem tijelu potrebne. Stari Egipćani su vjerovatno bili prvi koji su uzgajali dinju.